Molim djecu da mi oproste što sam ovu knjigu posvetio odrasloj osobi. Imam jednu ozbiljnu ispriku: ta odrasla osoba je najbolji prijatelj koga imam na svijetu. Imam i drugu ispriku: ta odrasla osoba u stanju je sve razumjeti, čak i knjige za djecu. Imam i treću ispriku: ta odrasla osoba živi u Francuskoj, ona je gladna i njoj je zima. Potrebno je da je netko utješi. Ako sve te isprike nisu dovoljne, rado ću posvetiti ovu knjigu djetetu koje je nekad bila ta odrasla osoba. Sve odrasle osobe su najprije bile djeca (ali se malo njih toga sijeća). Ispravljam, dakle, svoju posvetu:

Leonu Vertu, kad je bio mali dječak

Kad mi je bilo šest godina, vidio sam jednom prilikom jednu veličanstvenu sliku u nekoj knjizi o prašumi koja se zvala »Istinite priče«. Slika je predstavljala zmiju udava kako guta neku zvijer. Evo tog crteža.

U knjizi je pisalo: »Udav guta svoju žrtvu cijelu, ne žvačući je. Poslije toga nije u stanju se kretati i spava šest meseci dok je ne probavi«. Mnogo sam tada razmišljao o pustolovinama u prašumi i uspio sam olovkom u boji nacrtati svoj prvi crtež. Moj crtež broj l. Izgledao je ovako:

Pokazivao sam svoje remek-djelo odraslima i pitao ih da li se plaše mog crteža. Oni su mi odgovarali: »Zašto bismo se plašili jednog šešira?« Moj crtež nije predstavljao šešir. On je predstavljao udava koji je progutao slona. Nacrtao sam tada udava iznutra, kako bi odrasli mogle shvatiti. Njima su uvijek potrebna objašnjenja. Moj crtež broj 2 izgledao je ovako:

Odrasli su mi savjetovali da se ostavim crtanja udava izvana ili iznutra i da se pozabavim zemljopisom, povješću, matematikom i gramatikom. I tako sam u šestoj godini napustio sjajnu slikarsku budučnost. Bio sam obeshrabren neuspjehom svog crteža broj 1 i svog crteža broj 2. Odrasli nikad ništa ne shvaćaju sami, a djecu zamara da im stalno daju objašnjenja. Morao sam, dakle, izabrati neki drugi poziv i naučio sam upravljati avionom. Letio sam svuda pomalo. A zemljopis mi je, to je točno, mnogo koristio. Znao sam na prvi pogled razlikovati Kinu od Arizone. A to je vrlo korisno ako čovjek zaluta noću. Tako sam, tokom života, često dolazio u dodir sa mnoštvom ozbiljnih ljudi. Dugo sam živio među odraslima. Vidio sam ih sasvim izbliza. To nije mnogo popravilo moje mišljenje o njima. Kada bih sreo nekog od njih ko bi mi izgledao malo bistriji, iskušavao sam ga svojim crtežom broj 1, koji sam stalno čuvao. Želio sam saznati da li on zaista shvaća. Ali on bi mi uvijek odgovarao: »To je šešir«. Tada mu ne bih pričao ni o udavu, ni o prašumi, ni o zvijezdama. Spustio bih se do njega. Govorio bih mu o bridžu, o golfu, o politici i o strojevima. I odrasla osoba bila bi puno zadovoljna što se upoznala sa tako razboritim čovjekom.

Tako sam živio sam, bez ikoga s kim bih mogao istinski porazgovarati, sve dok mi se, prije šest godina, nije dogodio kvar na motoru aviona u pustinji Sahari. Nešto se bilo slomilo u mom motoru. A kako nisam vodio ni mehaničara, ni putnike, spremao sam se da pokušam sasvim sam izvršiti taj težak popravak. To je za mene bilo pitanje života ili smrti. Imao sam pitke vode jedva za osam dana. Prve večeri zaspao sam na pijesku tisuću milja daleko od naseljenog mesta. Bio sam usamljeniji od ma kojega brodolomca na splavi nasred oceana. Možete onda zamisliti moje iznenađenje kad me u zoru probudio neki čudan glasić. Govorio je: Molim vas... nacrtaj mi ovcu! A! Nacrtaj mi ovcu... Skočio sam na noge kao gromom pogođen. Dobro sam protrljao oči. Dobro sam pogledao. I vidio sam sasvim neobičnog čovečuljka koji me ozbiljno promatrao. Evo njegovog najboljeg portreta koji sam, kasnije, uspio nactrati.

Ali moj crtež nije, naravno, ni izdaleka tako zanosan kao sam model. To nije moja greška. Odrasli su me, kad mi je bilo šest godina, obeshrabrili u mom slikarskom pozivu, te tako nisam ništa naučio crtati, osim zmije udava izvana i iznutra. Gledao sam, dakle, ovo priviđenje širom otvorenih očiju. Ne zaboravite da sam se nalazio tisuću milja daleko od bilo kojega naselja. A moj čovečuljak nije mi izgledao ni zalutao, ni mrtav umoran, ni mrtav gladan, ni mrtav žedan, ni smrtno uplašen. Nije nimalo ličio na dijete izgubljeno usred pustinje, tisuću milja daleko od bilo kojega naselja. Kada sam napokon uspio progovoriti, rekao sam mu: Ali... šta radiš ti ovdje? On mi tada ponovi, sasvim tiho, kao nešto vrlo ozbiljno: Molim vas... nacrtaj mi jednu ovcu... Kada tajanstvenost djeluje puno snažno, čovjek se ne usudi ne poslušati. Ma koliko sve to izgledalo besmislenim tisućama milja daleko od nastanjenog mjesta i u smrtnoj opasnosti, izvadio sam iz džepa papir i naliv-pero. Ali se tada sjetih da sam u životu prije svega učio zemljopis, povijest, matematiku i gramatiku, te rekoh čovečuljku (malo mrzovoljno) da ne znam crtati. On mi odgovori: Ne brini. Nacrtaj mi ovcu. Kako nikad nisam crtao ovcu, napravio sam za njega ponovo jedan od dva crteža koja sam jedina bio u stanju nacrtati. Onaj što predstavlja udava izvana. I bio sam preneražen kad sam čuo kako mi čovečuljak odgovara: Ne! Ne! Ja neću slona u udavu. Udav je vrlo opasan, a slon je vrlo glomazan. Kod mene je sve tako malo. Treba mi ovca. Nacrtaj mi ovcu.Tada sam počeo crtati.

On je pažljivo promatrao, a zatim reče: Ne! Ta je već sasvim bolesna. Nacrtaj mi neku drugu. Crtao sam dalje.

Moj prijatelj se nasmješi umiljato, sa blagonaklonošću: Vidiš dobro i sam... to nije ovca, to je ovan. Ima rogove... Ponovih, dakle, još jednom svoj crtež.

Ali i on je bio odbijen kao i prethodni: Ta je opet suviše stara. Ja želim ovcu koja dugo živi. Tada, nemajući više strpljenja, pošto sam se žurio da rasklopim svoj motor, našvrljah crtež.

I dobacih: Ovo je kutija. Ovca koju želiš je unutra. Bio sam vrlo iznenađen kada sam vidio da se lice mog malog suca ozarilo: To je upravo ono što sam želio! Misliš li da će toj ovci biti potrebno mnogo trave? Zašto? Zato što je kod mene sve tako malo... To će joj sigurno biti dovoljno. Dao sam ti jednu sasvim malu ovcu. On se nagnu nad crtež: Nije baš tako mala... Gle! Zaspala je...
Eto, tako sam se upoznao s malim princom.

Trebalo mi je dosta vremena da shvatim odakle je došao. Mali princ, koji mi je postavljao mnogo pitanja, kao da nikad nije čuo moja. Riječi izgovorene slučajno, malo-pomalo su mi sve otkrile. Tako, kad je prvi put spazio moj avion (neću crtati svoj avion, to je isuviše težak crtež za mene) on me upita:

Kakva je to stvar? To nije stvar. To leti. To je avion. To je moj avion. Bio sam ponosan kad sam mu pričao kako letim. Tada on uzvikne: Kako! Ti si pao s neba? Da, priznadoh skromno. O! Kako je to čudno... I mali princ se nasmije grohotom što me je mnogo naljutilo. Želim da ljudi ozbiljno shvaćaju moje neprilike. Zatim on nastavi: Znači da i ti dolaziš s neba! Sa koje si planete? Tračak svjetlosti kao da osvjetli tajnu njegovog prisustva, te ga upitah iznenada: Ti, dakle, dolaziš sa neke druge planete? Ali on ne odgovori. Klimao je lagano glavnom gledajući moj avion: Da, zbilja, u ovome nisi mogao doći iz velike daljine... I on utonu u sanjarenje koje potraja dugo. Zatim, izvadi iz džepa moju ovcu i predade se promatranju svoga blaga. Možete zamisliti koliko je radoznalosti probudilo u meni to polupovjerljivo priznanje o »drugim planetama«. Nastojao sam o tome saznati što više: Odakle dolaziš, mališa? Gdje je to »kod tebe«? Kuda želiš odnijeti moju ovcu? On mi odgovori poslije duboke šutnje: Kutija koju si mi dao ima tu dobru stranu što može noću poslužiti joj kao kuća. Naravno. I ako si dobar, dobit ćeš i konopac da je danju vežeš. Izgleda da je taj prijedlog zgranuo malog princa: Da je vežem? Kakva čudna misao! Ali ako je ne vežeš, odlutati će, pa će se izgubiti...

Moj prijatelj ponovo prsnu u smijeh: Ali kuda će odlutati? Ma kuda. Pravo ispred sebe... Tada mali princ primjeti ozbiljno: Ništa ne brini, kod mene je sve tako malo! I sa malo tuge, možda, doda: Pravo ispred sebe daleko se ne stiže...

Tako sam saznao još jednu vrlo važnu stvar: da je planeta na kojoj je rođen jedva malo veća od neke kuće! To me nije mnogo iznenadilo. Znao sam dobro da osim velikih planeta kakve su Zemlja, Jupiter, Mars, Venera, kojima su dana imena, postoje na stotine drugih koje su ponekad tako male da se jedva mogu vidjeti teleskopom. Kada neki astronom otkrije jednu od njih, on joj umjesto imena daje broj. Nazove je na primjer, »asteroid 3251«. Imam ozbiljnih razloga da vjerujem da je planeta sa koje je došao mali princ asteroid B 612. Jedan turski astronom primjetio je teleskopom taj asteroid 1909. godine, i to samo jedanput.

On je tada svečano prikazao svoje otkriće na Međunarodnom kongresu astronoma. Ali mu nitko nije vjerovao, zbog njegovog odjela.

Takvi su odrasli. Srećom po asteroid B 612, neki turski diktator je, pod prijetnjom smrti, nametnuo svom narodu europski način odjevanja. Astronom je ponovio svoje otkriće 1920. godine, vrlo otmjeno odjeven.

A ovoga puta svi su bili njegovog mišljenja. Ispričao sam vam ove pojedinosti o asteroidu B 612 i povjerio sam vam njegov broj, samo zbog odraslih. Odrasli vole brojeve. Kad im pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas neće zapitati o onom što je bitno. Nikad vas neće pitati: »Kakva je boja njegovog glasa? Koje su mu najomiljenije igre? Da li skuplja leptire?« Nego vas pitaju: »Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak? Koliko zarađuje njegov otac?« Tek tada smatraju da ga poznaju. Ako kažete odraslim osobama: »Vidio sam jednu lijepu kuću od crvenih opeka sa cvjećem u prozorima i golubovima na krovu...«, oni nisu u stanju zamisliti tu kuću. Treba im reći: »Vidio sam kucu od sto tisuća kuna«. Tada će uzviknuti: »Kako je lijepa!« Isto tako, kad biste im rekli: »Dokaz da je mali princ postojao je taj što je bio divan, što se smijao i što je želio imati ovcu. Kad neko želi imati ovcu, to je dokaz da postoji«, oni bi slegnuli ramenima i smatrali vas djetetom. Ali ako im kažete: »Zvijezda sa koje je on došao je asteroid B 612« uvjerit ćete ih i neće vam dalje dosađivati pitanjima. Takvi su oni. Ne treba im zamjeriti. Djeca trebaju biti vrlo popustljiva prema odraslima. Ali, naravno, mi koji shvaćamo život, mi ne marimo za brojeve. Volio bih da sam ovu priču počeo kao bajku. Volio bih da sam napisao: »Bio jednom jedan mali princ koji je živio na nekoj planeti jedva nešto većoj od njega samog, i kome je bio potreban prijatelj...« Za one koji shvaćaju život, to bi izgledalo daleko istinitije. Ali ja ne volim da se moja knjiga čita površno. Ja sa toliko tuge pričam ove uspomene. Prošlo je već šest godina otkako je moj prijatelj otišao sa svojom ovcom. To što ovde pokušavam opisati, to je zato da ga ne bih zaboravio. Žalosno je zaboraviti prijatelja. Nemaju svi prijatelja. I ja mogu postati kao odrasli koji se zanimaju samo za brojeve. Zbog toga sam kupio kutiju s bojicama i olovkama. Nije lako vratiti se crtanju, u mojim godinama, kada čovjek nikad ništa nije pokušao da nacrta osim udava izvana i iznutra, i to u svojoj šestoj godini! Potrudit ću se, naravno, nacrtati njegov lik što je moguće vjernije. Ali nisam sasvim siguran da ću pogoditi. Jedan crtež i uspije nekako, ali drugi ne nalikuje više. Isto se tako malo varam i u pogledu rasta. Na ovoj slici mali princ je suviše visok. Na onoj suviše mali. Kolebam se malo što se tiće boje njegovog odijela. Onda nagadam, malo ovako, malo onako, kako znam. Prevarit ću se, uostalom i u nekim značajnijim pojedinostima. Ali, to mi treba oprostiti. Moj prijatelj mi nije ništa objašnjavao. Možda je vjerovao da ličim na njega. Ali ja, na žalost, ne znam vidjeti ovcu kroz kutiju. Možda sam pomalo sličan odraslim ljudima. Mora da sam ostario.

Svakog dana saznavao sam ponešto o planeti, o odlasku, o putovanju. To je dolazilo sasvim lagano, kako bi mi palo na pamet. Tako sam, trečeg dana, čuo uzbudljivu priču o baobabima. I ovoga puta bilo je to zahvaljujući ovci, jer me mali princ, kao obuzet nekom ozbiljnom sumnjom, iznenada upita: Istina je, zar ne, da ovce jedu šiblje? Da, to je istina. Ah! Zadovoljan sam. Nisam razumio zašto je tako važno što ovce jedu šiblje. Ali mali princ doda: Prema tome, one jedu i baobabe. Skrenuh pažnju malom princu da baobabi nisu šiblje, već drveće veliko kao crkva, i da, čak i kada bi sobom poveo čitavo krdo slonova, ti slonovi ne bi bili kadri da izađu na kraj ni sa jednim jedinim baobabom. Pomisao na krdo slonova zasmije malog princa. Trebalo bi ih naslagati jedne na druge...

Ali mudro primjeti: I baobabi su mali prije nego što narastu. To je točno. Ali zašto želiš da tvoje ovce pojedu male baobabe? On mi dogovori: »Idi, molim te!« kao da je to sasvim jasno. Morao sam se mnogo napregnuti da bih sve to razumio. I zbilja, na planeti malog princa bilo je, kao i na svim drugim planetama, plemenita bilja i korova. Prema tome, dobrog sjemenja plemenitog bilja, a lošeg sjemenja korova. Ali sjeme je nevidljivo. Ono spava skriveno u zemlji sve dotle dok mu ne padne na pamet da se probudi. Tada se ono isteže i tjera najprije plašljivo prema suncu jedan čarobni mali bezazleni izdanak. Ako je u pitanju izdanak rotkvice ili ruže, možemo ga slobodno pustiti da raste. Ali ako je u pitanju korov, moramo ga odmah iščupati, čim ga prepoznamo. Na planeti malog princa bilo je strašnog sjemenja... to je bilo sjemenje baobaba. Tlo na njegovoj planeti bilo ga je prepuno. A ako baobab ne iščupamo na vrijeme, nikada ga se ne možemo osloboditi. On preplavi cijelu planetu. Razruje je svojim korenjem. I ako je planeta jako mala, a baobaba ima u velikom broju, ona će se rasprsnuti.

»To je pitanje reda, rekao mi je kasnije mali princ. Kada čovjek završi svoje jutarnje sređivanje, treba pažljivo urediti i planetu. Treba redovno čupati baobabe čim se počnu razlikovati od ruža, a koje mnogo sliče kada su sasvim mladi. To je vrlo dosadan posao ali veoma lak«. Jednog dana mi je savjetovao da se potrudim i da napravim lijep crtež ne bi li to usadio našoj djeci u glavu. »Ako budu jednog dana putovali, reče mi on, to im može koristiti. Ponekad nije zgoreg odložiti svoj posao za kasnije. Ali kad su u pitanju baobabi, to je uvijek strašna nesreća. Poznavao sam jednu planetu na kojoj je stanovao neki ljenjivac. On je propustio da išcupa tri šibljike...« I, prema uputstvima malog princa, nacrtao sam tu planetu. Ne volim zauzimati stav propovednika. Ali opasnost od baobaba je tako malo poznata, a one koje zalutaju na neki asteroid vrebaju tako velike nesreće da sam ovoga puta napravio izuzetak i prestao se uzdržavati. Rekoh: »Djeco, čuvajte se baobaba!«

Na tom crtežu sam toliko radio samo zato da bih svoje prijatelje upozorio na opasnost koja i njima i meni već dugo vremena lebdi nad glavom, iako toga nismo svijesni. Znanje, koji sam im dao, vrijedilo je truda. Možda ćete se pitati: Zašto ovdje nema i drugih isto tako veličanstvenih crteža kao što je crtež baobaba? Odgovor je sasvim jednostavan: Pokušao sam, ali nisam uspio. Kada sam crtao baobabe, bio sam nadahnut osjećanjem da se ne smije odlagati.

Ah! mali prinče, razumio sam, napokon, tvoj mali život pun sjete. Uživanje u blagim sunčevim zalascima bilo je dugo vremena jedina tvoja razonoda. Ovu novu pojedinost saznao sam četvrtog dana ujutro, kad si mi rekao: Puno volim zalaske sunca. Hajdemo gledati sunčev zalazak... Ali, treba čekati... Šta treba čekati? Čekati da sunce počne zalaziti. Bio si najprije vrlo iznenađen, a zatim si se nasmijao samom sebi. I rekao si mi: Stalno mislim da sam kod kuće! Doista. Kada je u Sjedinjenim Američkim Državama podne, cijeli svijet zna da u Francuskoj sunce zalazi. Bilo bi dovoljno preletjeti za minut u Francusku da bismo prisustvovali sunčevom zalasku. Na žalost, Francuska je suviše daleko.

Ali na tvojoj maloj planeti bilo je dovoljno da svoju stolicu povučeš nekoliko koraka i da promatraš suton kad god zaželiš... Jednog dana sam vidio četrdeset i tri puta kako sunce zalazi! A malo poslije si dodao: Znaš... kada je čovjek tužan, onda voli zalaske sunca... Zar si bio toliko tužan onog dana kada je sunce zalazilo četrdeset tri puta? Ali mali princ ne odgovori.

Petog dana, opet zahvaljujući ovci, tajna života malog princa bila mi je rasvjetljena. Zapitao me je iznenada, bez uvoda, kao o nečem o čem je dugo šutke razmišljao: Ako ovca jede šiblje, znači da jede isto tako i cvijeće? Ovca jede sve na šta naiđe. Čak i cvijeće sa trnjem? Da, čak i cvijeće sa trnjem. Čemu onda služi trnje? Nisam znao. Bio sam tada vrlo zauzet pokušavajući da odvrnem neki jako zavrnut klin na mom motoru. Bio sam veoma zabrinut jer mi je kvar počeo izgledati sasvim ozbiljan, a pitka voda koja je nestajala ulijevala mi je strah od najgoreg. Čemu služi trnje? Mali princ nije nikada odustajao od pitanja koje bi jednom postavio. Klin me je ljutio, te sam mu odgovorio prvo što mi je palo napamet: Trnje ne služi ničemu, to je čista pakost od strane cvijeća! Ah! Ali, poslije kratke šutnje dobaci mi gotovo uvrijeđeno: Ne vjerujem ti! Cvijeće je slabo. Ono je bezazleno. Ono se osigurava kako zna. Vjeruje da je strašno sa svojim trnjem... Nisam ništa odgovorio. Tog trenutka mislio sam: »Ako se ovaj klin bude i dalje opirao, izbit ću ga jednim udarcem čekića«. Mali princ me ponovo prekine u razmišljanju: A da li ti misliš da cvijeće... Ne! Ne! Ništa ja ne mislim! Odgovorio sam prvo što mi je palo na pamet. Ja sam zauzet ozbiljnim stvarima! Pogleda me preneraženo. Ozbiljnim stvarima! Vidio me je, sa čekićem u ruci i prstima crnim od ulja, nagnutog nad predmet koji mu je izgledao vrlo ružan. Govoriš kao odrasli ljudi! Malo sam se zasramio. Ali, on nemilosrdno nastavi: Ti sve brkaš... sve si izmješao! Bio je zaista mnogo ljut. Zatresao je glavom a njegova zlatna kosa lepršala je na vjetru: Poznajem planetu na kojoj živi neki crveni debeljko. Nikad nije pomirisao cvijet. Nikad nije pogledao zvijezdu. Nikad nije nikoga volio. Nikad ništa drugo nije radio, samo je zbrajao... I po cijeli dan ponavlja kao i ti: »Ja sam ozbiljan čovjek! Ja sam ozbiljan čovjek!« i pri tom se sav nadima od ponosa. Ali to nije čovek, to je gljiva. Šta? Gljiva! Mali princ je sad bio blijed od bijesa. Tisućama godina cvijeće stvara trnje. Tisućama godina ovce ipak jedu cvijeće. Zar nije ozbiljno ako pokušamo shvatiti zašto se cvijeće toliko trudi da stvori trnje koje ničemu ne služi. Zar nije važan rat između ovaca i cvijeća? Zar to nije ozbiljnije i važnije od zbrajanja nekog crvenog debeljka?

I ako ja poznajem jedan jedinstveni cvijet, koga nema nigdje osim na mojoj planeti, i koji jedna mala ovca može uništiti u jednom trenu, samo tako, jednog jutra, čak i ne shvačajući šta radi, zar to nije važno! On pocrveni, zatim nastavi: Ako netko voli jedan cvijet koji postoji samo na jednoj među tisućama zvijezda, to je dovoljno da bude sretan kada ih promatra. On kaže sebi: »Moj cvijet je negde tamo...« Ali ako ovca pojede cvijet, to je za njega kao da su se odjednom sve zvijezde ugasile. I zar to nije važno! Nije mogao više ništa reći. Iznenada je zajecao. Noć se spustila. Bacio sam alat. Nije mi više bilo stalo do mog čekića, do klina, do žedi i smrti. Na jednoj zvijezdi, na jednoj planeti, na mojoj, na Zemlji, postojao je jedan mali princ koga je trebalo utješiti. Uzeo sam ga u naručje. Ljuljuškao sam ga. Govorio sam mu: »Cvijet koji voliš nije u opasnosti... Nacrtati ću tvojoj ovci brnjicu... Nacrtati ću tvome cvijetu oklop... Ja... « Nisam više znao šta da kažem. Osjećao sam se veoma nespretan. Nisam znao kako da mu priđem, kako da mu se približim. Tajanstvena je zemlja suza.

Ubrzo sam bolje upoznao taj cvijet. Na planeti malog princa bilo je uvijek jednostavnog cvijeća, ukrašenog samo jednim redom krunastih listića, koje nije zauzimalo mnogo mjesta, i nije nikome smetalo. Ono bi se pojavilo jednog jutra u travi, a zatim bi uvenulo uvečer. Ali ovaj cvijet iznikao je jednog dana iz neke sjemenke donešene neznano otkuda, i mali princ je vrlo brižljivo nadgledao izdanak koji nije ličio na druge. To je mogla biti neka nova vrsta baobaba. Ali ubrzo prestane rasti i počne pupati. Mali princ, koji je prisustvovao razvoju tog ogromnog pupoljka, osjećao je da će iz njega izići čudesno priviđenje, ali cvijet nikako da dovrši uljepšavanje u zaklonu svoje zelene sobe. Brižljivo je birao boje. Oblačio se polako, dodavao je jedan po jedan listić. Nije želio izići sav zgužvan kao bulka. Želio je da se pojavi u punom sjaju svoje ljepote. Eh! naravno. Bio je to vrlo razmetljiv cvijet. Njegovo tajanstveno uljepšavanje trajalo je, dakle, danima i danima. A onda, jednog jutra, upravo u trenutku kada se sunce rađalo, on se pokazao. I ruža, koja je točno sve pripremila, rece zijevajući: Ah! Tek što sam se probudila... Molim vas oprostite... Još se nisam počešljala...

Tada se mali princ nije mogao uzdržati od divljenja: Kako ste lijepi! Zar ne, odgovori slatko ruža. – I, rodila sam se u isto vrijeme kad i sunce... Mali princ shvati odmah da nije naročito skromna, ali bila je tako dirljiva! Čini mi se da je vrijeme doručku, dodala je uskoro, budite dobri i mislite na mene.. I mali princ, sav zbunjen, potražio je vjedro s vodom, i zalio ružu.

Tako ga je vrlo brzo počela mučiti svojom malom taštinom. Jednog dana, na primjer, govoreći o svoja četiri trna, rekla je malom princu: Mogu doći tigrovi sa svojim kandžama!

Na mojoj planeti nema tigrova, odvratio je mali princ a zatim, tigrovi ne jedu travu. Ja nisam trava, odgovori slatko ruža. Oprostite mi... Ja se uopće ne bojim tigrova, ali užasavam se propuha. Zar nemate neki zaklon? Užasavati se propuha... to nije velika sreća za jednu biljku, primjetio je mali princ. Ova ruža mnogo zanovjeta...

Uvečer ćete me stavljati pod stakleno zvono. Kod vas je vrlo hladno. Niste na dobrom mjestu. Tamo, odakle ja dolazim... Ali je zašutila. Došla je u obliku sjemenke. Nije mogla znati ništa o drugim svjetovima. Ponižena što je dopustila da je iznenade kako priprema tako naivnu laž, nakašljala se dva-tri puta da bi dokazala malom princu da nije u pravu: A zaklon?... Upravo sam ga želio otići potražiti, ali ste mi vi nešto govorili! Ona tada počne još jaće kašljati da bi kod princa ipak izazvala grižu savjesti. Tako je mali princ, i pored sve njene dobronamjerne ljubavi, brzo posumnjao u nju. Ozbiljno je shvatio beznačajne rijeći i postao vrlo nesretan. Nisam je trebao slušati, povjerio mi je jednog dana, ne treba nikad slušati ruže. Treba ih gledati i mirisati ih. Moja je obavila mirisom planetu, ali ja nisam znao u tome uživati. Ta priča o kandžama, koja me je toliko razdražila trebala me ganuti... Još mi je povjerio: Nisam tada uopće ništa shvatio! Trebaosam je cjeniti po djelima, a ne po riječima. Omamljivala me mirisom i nadahnjivala me. Nisam smio pobjeći! Trebao sam pogađati njene osjećaje koji su se krili iza sitnih lukavosti. Ruže su tako pune proturječnosti! Ali, bio sam isuviše mlad da bih je znao voljeti.

Čini mi se, da je za svoj bjeg iskoristio seobu divljih ptica. Ujutro pred polazak, lijepo je uredio svoju planetu. Brižljivo je očistio žive vulkane.

Imao je dva živa vulkana. To je bilo sasvim zgodno za podgrijavanje jutarnjeg doručka. Imao je i jedan ugašeni vulkan. Ali, kako je govorio: »Nikad dobro očišćeni, vulkani rade tiho i neprekidno, bez erupcija. Vulkanske erupcije su kao vatra u kaminu. Naravno, na našoj Zemlji mi smo suviše mali da bi očistili naše vulkane. Zbog toga nam stvaraju toliko neugodnosti. Mali princ je, pomalo sjetan, počupao i posljednje izdanke baobaba. Vjerovao je da se neće više nikad vratiti. Ali svi ti svakodnevni poslovi izgledali su mu toga jutra neobično ugodni. A kad je posljednji put zalio ružu, i spremao se da je stavi pod stakleno zvono, osjetio je želju da zaplače. Zbogom, reće on ruži. Ali ona mu ne odgovori. Zbogom, ponovi on. Ruža se zakašlja. Ali ne stoga što je nazebla. Bila sam glupa, reće ona napokon. Molim te, oprosti. Pokušaj biti sretan. Bio je iznenađen što mu ne prebacuje. Stajao je, sav pometen, sa staklenim zvonom u ruci.

Nije shvaćao tu blagu nježnost. Naravno, ja te volim, rece mu ruža. Moja je greška što o tome nisi ništa znao. To nema nikakvog značaja. Ali i ti si bio glup kao i ja. Pokušaj da budeš sretan... Ostavi to stakleno zvono. Ne želim ga više. Ali vjetar... Nisam baš toliko nazebla... Svježi noćni zrak će mi prijati. Ja sam cvijet. Ali životinje... Trebam podnijeti dvije ili tri gusjenice ako želim upoznati leptire. Izgleda da je to tako lijepo. Inače, tko će me posjetiti? Ti ćeš biti daleko. Što se tiće velikih životinja, ne bojim se. Imam kandže. I ona bezazleno pokaza svoja četiri trna. Zatim doda: Ne odugovlači toliko, to je nepodnošljivo. Odlučio si otići. Idi. Jer nije željela da je mali princ vidi kako plače. Bila je to veoma ponosna ruža...

On se nalazio u području asteroida 325, 326, 327, 328, 329 i 330. Počeo je dakle da ih obilazi da bi tamo potražio neko zanimanje i upotpunio svoje znanje. Na prvom je stanovao neki kralj.

On je zasjedao, odjeven u purpur i hermelin, na jednom vrlo jednostavnom pa ipak veličanstvenom prijestolju. Ah! Evo jednog podanika, uzviknu kralj kada je primjetio malog princa. A mali princ se zapita: »Kako me je mogao prepoznati kada me još nikada nije vidio?« Nije znao da je za kraljeve svijet vrlo jednostavan. Svi ljudi su za njih podanici. Približi se da te bolje vidim, reče mu kralj koji je bio vrlo ponosan što ima priliku nekome biti kralj. Mali princ potraži očima gde bi sjeo, ali je cijela planeta bila zakrčena veličanstvenim plaštom od hermelina. Ostao je dakle stojeći, i kako je bio umoran, zijevao je: Zijevati u prisustvu kralja protivi se dvorskim propisima, reče mu vladar. Zabranjujem ti da zijevaš. Ne mogu se suzdržati, odgovori mali princ sav zbunjen. Dugo sam putovao i nisam spavao... U tom slucaju, reče mu kralj, zapovjedam ti da zijevaš. Godinama vec nisam vidio nekoga kako zijeva. Zijevanje je za mene rijetka stvar. Hajde! Zijevaj još. To je naredba. To me uplašilo... ne mogu više... reče mali princ porumenivši. Hm! hm! odgovori kralj. Onda ti... naređujem da čas zijevaš a čas... Promrmljao je nešto i izgledao je zlovoljan. Jer kralj je mnogo držao do toga da njegov ugled bude poštovan. Nije trpio neposlušnost. Bio je to apsolutni vladar. Ali, kako je bio vrlo dobar, davao je razumne naredbe. »Kad bih naredio, govorio je obično, kad bih nekom generalu naredio da se pretvori u morsku pticu, i kad general ne bi poslušao, to ne bi bila njegova greška. Bila bi moja greška«. Mogu li sjesti? raspitivao se bojažljivo mali princ. Naređujem ti da sjedneš, odgovori mu kralj, koji dostojanstveno privuče skut svog hemelinskog plašta. Ali se mali princ iznenadio. Planeta je bila vrlo mala. Nad kim li je kralj vladao? Gospodaru, reče mu on... Molim vas da mi oprostite što ću nešto pitati... Naređujem ti da me pitaš, požuri se reći kralj. Gospodaru, nad kim vi vladate? Nad svim, odgovori kralj sa največom jednostavnošću. Nad svim? Uzdržanim pokretom kralj pokaza na svoju planetu, na druge planete i zvijezde. Nad svim tim? reće mali princ. Nad svim tim... odgovori kralj. Jer to ne samo da je bio apslutni vladar, već i vladar svemira. I zvijezde vas slušaju? Naravno, reće mu kralj. Slušaju na riječ. Ja ne trpim neposlušnost . Tolika moć zadivi malog princa. Kad bi je on imao, mogao bi promatrati ne četrdeset četiri, već sedamdeset dva ili čak sto, ili čak dvijesto zalazaka sunca u jednom istom danu, a da nikad ne pomakne svoju stolicu. I kako je bio pomalo tužan sječajući se svoje male napuštene planete, usudi se zatražiti od kralja jednu milost: Želio bih vidjeti zalazak sunca... Učinite mi to zadovoljstvo... Naredite suncu da zađe... Kad bih naredio nekom generalu da leti od cvijeta do cvijeta kao leptir, ili da napiše tragediju, ili da se pretvori u morsku pticu, a general ne izvrši primljenu zapovjed, čija bi to bila krivica, moja ili njegova? Vaša, odgovori odlučno mali princ. Točno. Od svakoga treba zahtjevati ono što on može pružiti, nastavi kralj. Ugled na prvom mjestu počiva na razumu. Kad bih naredio svom narodu da se baci u more, on bi se pobunio. Ja imam pravo zahtjevati poslušnost jer su moje zapovjedi razumne. A moj zalazak sunca? podsjeti ga mali princ, koji nikada nije zaboravljao pitanje koje bi jednom postavio. Imati ćeš svoj zalazak sunca. Zahtjevat ću ga. Ali čekat ću, po mojoj nauci o vladanju, da za to budu povoljni uvjeti. Kada će to biti? raspitivao se mali princ. Hm! hm! odgovori mu kralj, koji najprije pogleda u jedan veliki kalendar, hm! hm! to ce biti, oko... oko... to će biti večeras oko dvadeset do osam. I vidjet ćeš da me zbilja slušaju. Mali princ počne zjevati. Žalio je što nije dobio svoj zalazak sunca. A zatim, bilo mu je već pomalo dosadno: Nemam više šta raditi ovdje, reće on kralju. Odlazim! Nemoj ići, odvrati kralj koji je bio vrlo ponosan što ima jednog podanika. Nemoj ići, proglasit ću te ministrom! Ministrom čega? Pa... pravde! Ali nema nikoga da mu sudim! Ne zna se, reće mu kralj. Još nisam obišao svoju kraljevinu. Veoma sam star, nemam mjesta za kočije, a strašno me zamara da idem pješke. Ah! Ali već sam vidio, reće mali princ i nagne se da baci još jedan pogled na drugu stranu planete. Ni tamo nema nikog... Onda ćeš suditi sam sebi, odgovori mu kralj. To je ono najteže. Mnogo je teže suditi samom sebi nego drugima. Ako uspiješ sebi dobro suditi, znači da si istinski mudrac. Sebi mogu suditi gdje bilo, reće mali princ. Nije potrebno da živim ovde. Hm! hm! reće kralj, uvjeren sam da negdje na mojoj planeti postoji jedan stari štakor. Čujem ga noću. Možeš suditi tom štakoru. S vremena na vrijeme osudit ćeš ga na smrt. Tako će njegov život zavisiti od tvoje pravde. Ali ćeš ga svaki put pomilovati da bi ga sačuvao. On je ovdje jedini. Ali, odgovori mali prnc, ja ne volim izricati smrtne presude i zbilja želim ići. Ne, reće kralj. Ali mali princ, pošto je završio svoje pripreme, nije nipošto želio rastužiti starog vladara: Ako Vaše Velicanstvo želi da ga poslušam, bez pogovora, neka mi izda razumnu naredbu. Neka mi na primjer naredi da otputujem za nepunu minutu. Čini mi se da su uvjeti povoljni... Pošto kralj ništa ne odgovari, mali princ je okljevao nekoliko trenutaka, a zatim uzdahne i krene. Imenujem te svojim veleposlanikom, požuri se da mu dovikne kralj. Izgledao je vrlo strog. »Odrasli su zbilja vrlo čudni«, reće mali princ u sebi dok je putovao.

Na idućoj planeti živio je pijanac. Ova posjeta je bila veoma kratka, ali je malog princa duboko rastužila.

Šta ti tu radiš? pita on pijanca, koga zateće šutljivog sa zbirkom praznih i zbirkom punih boca ispred sebe. Pijem, odgovori pijanac turobno. Zašto piješ? upita ga mali princ. Da zaboravim, odgovori pijanac. Što da zaboraviš? raspitivao se mali princ koji ga je već žalio. Da zaboravim da se stidim, priznade pijanac obarajući glavu. Čega da se stidiš? raspitivao se mali princ koji je želio da mu pomogne. Da se stidim što pijem, završi pijanica i utonu napokon u šutnju. I mali princ ode zbunjen. »Odrasli su zaista vrlo, vrlo čudni«, govorio je on u sebi dok je putovao.

Na četvrtoj planeti živio je poslovan čovjek. Taj je bio toliko zauzet da čak ni glavu nije podigao kada je mali princ stigao. Dobar dan, reče mu ovaj. Vaša cigareta se ugasila.

Tri i dva su pet. Pet i sedam dvanaest. Dvanaest i tri petnaest. Dobar dan. Petnaest i sedam su dvadeset i dva. Dvadeset dva i šest dvadeset i osam. Nemam vremena da je ponovo zapalim. Dvadeset šest i pet su trideset i jedan. Uf! To dakle čini pet stotina jedan milijun šest stotina dvadeset i dvije tisuće sedam stotina trideset i jedan. Pet stotina milijuna čega? Što? Još uvijek si tu? Pet stotina jedan milijun... ne znam više... Imam toliko posla! Ja sam ozbiljan čovjek i ne bavim se budalaštinama. Dva i pet su sedam... Pet stotina jedan milijun čega? ponovi mali princ koji nikada u svom životu nije odustajao od pitanja koje bi jednom postavio. Poslovni čovjek diže glavu: Za pedeset četiri godine koliko stanujem na ovoj planeti, uznemirili su me samo tri puta. Prvi put je to bilo prije dvadeset dvije godine, kada je neka crna buba pala bogzna otkuda. Pravila je strašnu buku i ja sam četiri puta pogriješio u zbrajanju. Drugi put je to bilo prije jedanaest godina, kada sam obolio od reume. Nedovoljno se krečem. Nemam vremena da tumaram. Ja sam ozbiljan čovjek. Treći put... eto sada! Rekao sam dakle pet stotina jedan milijun... Milijun čega? Poslovni čovjek shvati napokon da nema nade da će ga ostaviti na miru. Milijun tih stvarčica koje se ponekad vide na nebu. Mušica! Ma ne, stvarčica koje blistaju. Pčela? Ama ne. Zlatnih stvarčica nad kojima sanjare dangube. Ali ja sam ozbiljan čovjek! Ja nemam vremena za sanjarenje. Ah! Zvijezda? Da, tako je. Zvijezda. I, šta ti radiš sa pet stotina milijuna zvijezda? Pet stotina jedan milijun šest stotina dvadeset dvije tisuće sedam stotina trideset i jedan. Ja sam ozbiljan čovjek, i točan. I šta radiš s tim zvijezdama? Šta radim s njima? Da. Ništa. One su moje. Zvijezde su tvoje? Da. Ali ja sam već vidio jednog kralja koji... Kraljevi nemaju svojine. Oni »vladaju« nad nečim. A to je velika razlika. Čemu ti to služi što su zvijezde tvoje? To me čini bogatim. A čemu ti služi što si bogat? Da kupim druge zvijezde, ako ih netko pronađe. »Ovaj ovdje, reče u sebi mali princ, rasuđuje kao onaj pijanac«. Međutim, on mu postavi još neka pitanja: Kako zvijezde mogu biti nečije? Pa čije su one? – odgovori mrzovoljno poslovni čovjek. Ne znam. Ničije. Onda su moje, pošto sam ja prvi na njih pomislio. Zar je to dovoljno? Naravno. Kad nađeš dijamant koji nije ničiji, on je tvoj. Kad pronađeš otok koji nije ničiji, on je tvoj. Kad ti nešto prvom padne na pamet, ti svoju misao patentiraš: ona je tvoja. A ja, ja sam prisvojio zvijezde, zato što nikada nikom prije mene nije palo na pamet da ih prisvoji. To je istina, reče mali princ. I šta radiš s njima? Upravljam. Brojim ih i prebrojavam reče poslovni čovjek. To je teško. Ali ja sam ozbiljan čovjek. Mali princ još nije bio zadovoljan. Ali ako ja imam šal, mogu ga staviti oko vrata, i odnijeti ga. Ako imam cvijet, mogu ga ubrati i odnijeti. A ti ne možeš ubrati zvijezde! Ne, ali mogu ih staviti u banku. Što to znači? Znači da napišem na komadu papira broj mojih zvijezda. Zatim taj papir zaključavam u sefu. I to je sve? To je dovoljno! To je zanimljivo, pomisli mali princ. To je čak pjesnički. Ali to nije sasvim ozbiljno. Mali princ je o ozbiljnim stvarima mislio sasvim drukčije nego odrasle osobe. Ja, reče on još, imam ružu koju svakog dana zalijevam. Imam i tri vulkana koje čistim jedanput tjedno. A čistim i onaj ugašeni. Nikad se ne zna. I za moje vulkane i za moju ružu je korisno što ih ja posjedujem. Ali ti nisi koristan zvijezdama... Poslovni čovjek otvori usta, ali nije imao što odgovoriti, i mali princ ode. »Odrasli su zbilja sasvim neobični«, reče jednostavno mali princ u sebi dok je putovao.

Peta planeta bila je vrlo čudna. Najmanja od svih. Na njoj je bilo upravo toliko mjesta da se smjeste jedan fenjer i čovjek koji ga pali. Mali princ nije nikako mogao sebi da objasni čemu služe fenjer i fenjerdžija, negdje na nebu, na nekoj planeti bez kuća i stanovnika.

Ali, reće on u sebi: »Možda je taj čovjek zbilja bezuman. Ipak, on je manje bezuman od kralja, od uobraženka, od poslovnog čovjeka i od pijanca. Njegov posao ima bar nekog smisla. Kada upali svoj fenjer, to je kao da se rodila jedna nova zvijezda ili jedan cvijet. Kad ugasi svoj fenjer, on uspavljuje cvijet ili zvijezdu. To je vrlo lijepo zanimanje. To je zaista korisno jer je lijepo«. Kad se iskrca na planetu, on s poštovanjem pozdravi fenjerdžiju: Dobar dan. Zašto si ugasio svoj fenjer? Tako je naređeno, odgovori čovjek. Dobar dan. Šta je naređeno? Da ugasim svoj fenjer. Dobra večer. I on ga ponovo zapali. Ali zašto si ga ponovo zapalio? Tako je naređeno odgovori on. Ne razumijem, reče mali princ. Nema šta da se razumije, reče fenjerdžija. Naredba je naredba. Dobar dan. I on ugasi svoj fenjer. Zatim obriše čelo crvenom kariranom maramicom. Strašan je to zanat. Nekada je imao smisla. Ujutro sam gasio a uvečer palio. Ostali dio dana mogao sam se odmarati, a ostali dio noći spavati... A, od tog vremena naredba se promijenila? Naredba se nije promijenila reče čovjek. U tome i jeste tragedija! Planeta se iz godine u godinu sve brže i brže okreče, a naredba se ne mijenja! Pa? reče mali princ. Pa sada, kada se okreče jedanput u minuti, nemam više ni sekunde odmora. Svakog minuta ga jedanput upalim i jedanput ugasim! To je smiješno! Dani kod tebe traju jedan minut! Nije nimalo smiješno, reče fenjerdžija. Prošao je čitav mjesec kako nas dvoje razgovaramo. Čitav mjesec? Da. Trideset minuta. Trideset dana! Dobra večer. I on ponovo zapali svoj fenjer. Mali princ ga pogleda; dopadao mu se taj čovjek koji je toliko poštovao naredbu. Sjetio se zalazaka sunca za kojima je nekada išao povlačeći svoju stolicu. Želio je da pomoći svom prijatelju: Znaš... poznat mi je jedan način da se odmoriš kad budeš želio... Hoću odmah, reče fenjerdžija. Jer čovek može u isto vrijeme i da se drži naredbe i da bude lijen. Mali princ produži: Tvoja planeta je tako mala, da je možeš obići u tri koraka. Trebaš samo ići sasvim polako pa da uvijek budeš na suncu. Kada se budeš želio odmoriti, ti koračaj... i dan će trajati koliko budeš želio. To mi ne pomaže bogzna koliko, reče fenjerdžija. Od svega u životu najviše volim spavanje. Šteta, reče mali princ. Šteta, reče fenjerdžija. Dobar dan. I on ugasi svoj fenjer. »Ovog ovdje, reče u sebi mali princ, dok je produžavao svoj put, prezreli su svi, i kralj, i uobraženko, i pijanac, i poslovan čovjek. Međutim, to je jedini koji meni nije smiješan. Možda zbog toga što se bavi nečim drugim, a ne sobom«. On uzdahnu sa žaljenjem i reče sebi opet: »Taj tu je jedini s kojim bih se mogao sprijateljiti. Ali je njegova planeta suviše mala. Nema mjesta za dvojicu... «Ali mali princ se nije usuđivao priznati sebi da je on u stvari žalio za tom blaženom planetom zbog njenih tisuću četiri stotine četrdeset sunčevih zalazaka za dvadeset četiri sata!

Šesta planeta bila je deset puta prostranija. Na njoj je stanovao neki stari Gospodin, koji je pisao ogromne knjige.

Gle! Evo jednog istraživača! uzviknu on kada spazi malog princa. Mali princ sjedne na stol malo zadihan. Toliko je već putovao! Odakle dolaziš? upita ga stari Gospodin. Kakva je to debela knjiga? upita mali princ. Što vi radite ovdje? Ja sam geograf, reče stari gospodin. Šta je to geograf? To je znanstvenik koji zna gdje se nalaze mora, rijeke, gradovi, planine i pustinje. To je vrlo zanimljivo, reče mali princ. Najzad jedno pravo zanimanje! I on baci pogled oko sebe po geografovoj planeti. Još nikada nije vidio tako veličanstvenu planetu. Vaša planeta je vrlo lijepa. Ima li na njoj oceana? To ne mogu znati, reče geograf. Ah! (Mali princ je bio razočaran). A planina? Ne mogu ni to znati, reče geograf. A gradova, rijeka i pustinja? Ni to ne mogu znati, reče geograf. Ali vi ste geograf! Točno, reče geograf, ali ja nisam istraživač. Nedostaju mi istraživači. Neče valjda geograf ići brojati gradove, rijeke, planine, mora, oceane i pustinje. Geograf je suviše važna ličnost da bi tumarao. On ne napušta svoju radnu sobu. On u njoj prima istraživače. Ispituje ih i biježi njihove uspomene. I ako mu uspomene jednog od njih izgledaju zanimljive, geograf se raspituje o moralnoj vrijednosti istraživača. A zašto? Zato što bi istraživač koji laže izazvao velike nesreče u geografskim knjigama. A isto tako i istraživač koji mnogo pije. A zašto? Zato što pijanci sve vide dvostruko. I tako bi geograf zabilježio dvije planine tamo gdje postoji jedna. Poznajem nekog, reče mali princ, ko bi bio loš istraživač. Možda. Dakle, kada moralna vrednost istraživača izgleda dobra, onda se ispita njegovo otkriće. Ide se na lice mjesta? Ne. To je previše zamršeno. Ali se traži od istraživača da pribavi dokaze. Ako je u pitanju, na primjer, otkriće neke velike planine, onda se od njega traži da donese odatle veliko kamenje. Geograf se odjednom uzbudi. Ali ti, ti dolaziš izdaleka? Ti si istraživač! Opiši mi tvoju planetu! I geograf, otvorivši svoju ogromnu knjigu, zareza olovku. Riječi istraživača najprije se zapisuju olovkom. Da bi se zapisale tintom, čeka se da istraživač podnese dokaze. Dakle? upita geograf. Oh! kod mene, reče mali princ nije naročito zanimljivo, sve je tako malo. Imam tri vulkana. Dva živa vulkana i jedan ugašen. Ali nikad se ne zna. Nikad se ne zna, reče geograf. Imam i jednu ružu. Ne bilježimo cvijeće, reče geograf. Zašto? To je najljepši cvijet! Zato što je cvijeće prolazno. Što to znači »prolazno«? Zemljopisne knjige su, reče geograf, najdragocijenije knjige. One nikada ne zastarijevaju. Veoma je rijetko da neka planina promjeni mjesto. Vrlo je rijetko da neki ocean presuši. Mi pišemo o stvarima koje su vječne. Ali ugašeni vulkani mogu proraditi, upadne mu u riječ mali princ. Što znači »prolazno«? Bilo da su vulkani ugašeni ili živi, za nas je to svejedno, reče geograf. Za nas je važna planina. Ona se ne mijenja. Ali što znači »prolazno«? ponovi mali princ, koji nikada u svom životu nije odustao od već jednom postavljenog pitanja. To znači »ono što će ubrzo nestati«. Moja ruža će uskoro nestati? Naravno. »Moja ruža je prolazna«, reće u sebi mali princ, i ima samo četiri trna da se brani od svijeta. I ja sam je ostavio sasvim samu kod kuće«. Tada je prvi put zažalio. Ali se ponovo ohrabrio: Što mi savjetujete da posjetim? upita on. Planetu Zemlju, odgovori mu geograf. – Ona je na dobrom glasu... I mali princ pođe misleći na svoju ružu.

Sedma planeta bila je dakle, Zemlja. Zemlja nije bilo kakva planeta! Računa se da na njoj ima sto jedanaest kraljeva (ne zaboravljajući, naravno, crnačke kraljeve), sedam tisuća geografa, pet stotina tisuća poslovnih ljudi, sedam i po milijuna pijanaca, tristo jedanaest milijuna uobraženih ljudi, to jest oko dvije milijarde odraslih osoba. Da biste dobili predstavu o veličini Zemlje, reči ću vam da je prije pronalaska struje bilo potrebno držati, na svih šest kontinenata čitavu vojsku od četiri stotine šezdeset dvije tisuće pet stotina jedanaest fenjerdžija. Promatrano izdaleka to je stvaralo prekrasan utisak. Pokreti te vojske bili su ujednačeni kao pokreti nekog baleta u operi. Najprije je dolazio red na fenjerdžije na Novom Zelandu i u Australiji. Zatim bi ovi, pošto bi upalili svoje svjetionike odlazili na spavanje. Zatim su ulazili u igru fenjerdžije u Kini i u Sibiru. Onda bi i njih nestalo iza kulisa. Tada su nastupale fenjerdžije u Rusiji i Indiji. Zatim oni u Africi i Europi. Pa oni u Južnoj Americi. Onda u Sjevernoj Americi. I nikada nisu griješili kojim se redom trebaju pojaviti na pozornici. To je bilo veličanstveno. Samo su fenjerdžije jedinog savjetnika na Sjevernom polu i njegov kolega na jedinom svjetioniku na Južnom polu, vodili besposličarski i bezbrižan život: oni su radili dvaput godišnje.

Kad čovjek želi biti duhovit, događa se da malčice slaže. Nisam bio sasvim pošten kad sam vam govorio o fenjerdžijama. Mogao bih stvoriti pogrešan dojam o našoj planeti kod onih koji je ne poznaju. Ljudi zauzimaju vrlo malo mjesta na Zemlji. Kad bi dvije milijarde stanovnika koji naseljavaju Zemlju stajali malo stisnuti kao na nekom zboru, lako bi se mogli smjestiti na trg dvadeset milja dug i dvadeset milja širok. Čovječanstvo bi se moglo zbiti na najmanji otočiću Tihom oceanu. Odrasli neće vam naravno vjerovati. Oni zamišljaju da zauzimaju mnogo mjesta. Smatraju sebe važnima kao baobabi. Preporučite im neka računaju. Oni obožavaju brojeve: to će im se svidjeti. Ali ne gubite vrijeme na taj dosadni zadatak. Nema smisla. Imajte povjerenja u mene. Pošto se našao na Zemlji, mali princ je bio veoma iznenađen što ne vidi nikoga. Već se uplašio da nije pogriješio planetu, kada se neki prsten boje mjeseca pokrene u pijesku.

Dobra večer, reče mali princ za svaki slučaj. Dobra večer, reče zmija. Na koju sam planetu pao? upita mali princ. Na Zemlju, u Afriku, odgovori zmija. Oh!... Zar na Zemlji, nema nikoga? Ovdje je pustinja. U pustinjama nema nikoga. Zemlja je velika, reče zmija. Mali princ sjedne na jedan kamen i podiže oči nebu: Pitam se, reče on, da li su zvijezde osvetljene zato da bi jednog dana svako mogao naći svoju. Pogledaj moju planetu. Ona je upravo iznad nas... Ali kako je daleko! Lijepa je, reče zmija. Zašto si došao ovamo? Imao sam teškoća sa jednim cvijetom, odgovori mali princ. O! rece zmija. I oboje zašute. Gdje su ljudi? napokon ponovno progovori mali princ. Čovjek se osjeća malo usamljen u pustinji... Čovjek je usamljen i među ljudima, reče zmija. Mali princ je dugo promatrao zmiju: Čudna si ti životinja, progovori on najzad, tanka kao prst... Ali sam mćčnija od kraljevskog prsta, reče zmija. Mali princ se osmjehne: Nisi baš tako moćna... nemaš ćak ni noge... nisi u stanju ni putovati... Mogu te odnijeti dalje nego brod, reče zmija. Ona se omota oko noge malog princa kao zlatna griva: Onog koga ja dodirnem, vraća se u zemlju odakle je i došao, doda ona. Ali ti si čist i dolaziš sa jedne zvijezde... Mali princ ne odgovori ništa. Žao mi te je, tako slabog, na ovoj Zemlji od kamena. Mogu ti pomoći jednoga dana ako budeš mnogo žalio za svojom planetom. Mogu... Oh! Razumio sam vrlo dobro, reče mali princ, ali zašto ti uvijek govoriš u zagonetkama? Ja ih sve riješavam, reče zmija. I oboje zašute.

Mali princ pređe pustinju, i sretne samo jedan cvijet. Cvijet s tri listića, neki beznačajni cvijetić...

Dobar dan, reće mali princ. Dobar dan, odgovori cvijet. Gdje su ljudi? pristojno zapita mali princ. Cvijet je jednog dana vidio neku karavanu kako prolazi. Ljudi? Ima ih, vjerujem, pet ili šest. Spazio sam ih prije mnogo godina. Ali nikad se ne zna gdje su. Nestalni su kao vjetar. Nemaju korjena i to im mnogo smeta. Zbogom, reče mali princ. Zbogom, reče cvijet.

Mali princ se popne na neku visoku planinu. Jedine planine koje je dotada upoznao bila su tri vulkana koji su mu dopirali do koljena. A ugašenim vulkanom služio se kao stoličicom. »Sa jedne visoke planine kao što je ova, pomisli on u sebi, obuhvatit ću pogledom cijelu planetu i sve ljude...«

Ali je primjetio samo oštre kamene vrhove. Dobar dan, reče on za svaki slučaj. Dobar dan... Dobar dan... Dobar dan... odgovori jeka. Tko ste vi? upita mali princ. Tko ste vi... Tko ste vi... Tko ste vi... odgovori jeka. Budite mi prijatelji, ja sam sam, reče on. Ja sam sam... ja sam sam... ja sam sam... odgovori jeka. »Čudne li planete!« pomisli on tada. »Sva je suha, sva je šiljasta i sva slana. I ljudi nemaju mašte. Ponavljaju ono što im se kaže... Kod kuće sam imao jednu ružu: ona je uvijek govorila prva...«

Ali se dogodi da mali princ, pošto je dugo koračao po pijesku, kamenju i snijegu, napokon pronađe neki put. A svi putevi vode ka ljudima. Dobar dan, reče on. Bio je to vrt pun rascvjetanih ruža.

Dobar dan, odgovoriše ruže. Mali princ ih pogleda. Sve su ličile na njegovu ružu. Tko ste vi? zapita ih zaprepašten. Mi smo ruže, rekoše ruže. Oh! reče mali princ... Osjećao se vrlo nesretan. Njegova ruža mu je pričala da je ona jedinstveni primjerak svoje vrste na svijetu. A evo, samo u jednom jedinom vrtu, bilo je pet tisuća potpuno istih!» Ona bi bila vrlo uvrijeđena, kad bi to vidjela, pomisli on... strašno bi se zakašljala i pravila bi se kao da umire da ne bi ispala smiješna. I ja bih bio prisiljen praviti se kao da je njegujem, jer bi inače, da bi i mene ponizila, stvarno pristala da umre... Zatim pomisli opet: »Vjerovao sam da sam bogat što imam jedinstven cvijet, a u stvari imam samo običnu ružu. Nju i moja tri vulkana koji mi dopiru do koljena, i od kojih je jedan, možda, zauvjek ugašen; sve to ne čini me baš velikim princom...« I on legne na travu i gorko zaplaka.

Tada se pojavi lisica: Dobar dan, reče lisica.Dobar dan, pristojno odgovori mali princ koji se okrene, ali ugleda ništa. Evo me ovdje, reče jedan glas, pod jabukom.

Tko si ti? upita mali princ. Vrlo si lijepa... Ja sam lisica, reče lisica. Dođi da se igramo, predloži joj mali princ. – Tako sam tužan... Ne mogu se igrati s tobom, reče lisica. Nisam pripitomljena. Ah! oprosti, reče mali princ. A onda, razmislivši, doda: Šta znači to »pripitomljena«? Ti nisi odavde, reče lisica, šta tražiš? Tražim ljude, reče mali princ. Šta znači to »pripitomiti«? Ljudi imaju puške, reče lisica, i oni love. To je prilično nezgodno! Ali oni uzgajaju i kokoši. Po tome su zanimljiivi. Tražiš li kokoši? Ne, reče mali princ. Tražim prijatelje. Šta znači to »pripitomiti«? To je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To znači »stvoriti veze«... Stvoriti veze? Naravno, rece lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama tisuća drugih dječaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama tisuća lisica. Ali, ako me pripitomiš, biti ćemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu... Počinjem shvaćati, reče mali princ. Postoji jedna ruža... mislim da me pripitomila... To je moguće, reče lisica. Čega sve nema na Zemlji... Ah! to nije na Zemlji, reče mali princ. Lisica je izgledala vrlo radoznala: Na nekoj drugoj planeti? Da. Ima li lovaca na toj planeti?

Ne. Gle, pa to je zanimljivo! A kokoši? Ne. Ništa nije savršeno, uzdahnu lisica. Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao: Moj život je jednolik. Ja lovim kokoši, ljudi love mene. Sve kokoši su slične, i svi ljudi su slični. Meni je dakle, pomalo dosadno. Ali, ako me pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Upoznat ću par koraka koji će biti drukčiji od svih ostalih. Drugi koraci me tjeraju pod zemlju. Tvoj će me kao glazba pozivati da iziđem iz rupe.

A zatim pogledaj! Vidiš li, tamo dole, polje puno žita? Ja ne jedem kruh. Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna polja ne podsjećaju me ni na što. A to je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Bit će divno kada me pripitomiš! Žito, koje je pozlaćeno, podsijećat će me na tebe. I ja cu voljeti šum vjetra u žitu... Lisica ušuti i dugo gledaše malog princa: Molim te... pripitomi me, reče ona. Vrlo rado, reče mali princ, ali nemam mnogo vremena. Trebam pronaći prijatelje i upoznati se s mnogim stvarima. Čovjek poznaje samo one stvari koje pripitomi, reče lisica. Ljudi nemaju više vremena da bilo šta upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako trgovaca nema koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hočeš prijatelja pripitomi me! Što trebam učiniti? upita mali princ. Trebaš biti puno strpljiv, odgovori lisica. Najprije češ sjesti malo dalje od mene, eto tako, na travu.

Gledat ću te krajičkom oka, a ti nečeš ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakog dana sjest češ malo bliže... Sutradan mali princ ponovo dođe. Bilo bi bolje da si došao u isto vrijeme, reče lisica. Ako dolaziš, na primjer, u četiri sata popodne, ja cu biti sretna već od tri sata. Ukoliko vrijeme bude odmicalo bit ću sve sretnija. U četiri sata bit ću uzbuđena i uznemirena; upoznat ću cijenu sreće! Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji sat da spremim svoje srce... Potrebni su čitavi obredi za to. Što je to obred? upita mali princ. I to je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To je ono što čini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan sat od drugih sati. Kod mojih lovaca, na primjer, postoji jedan obred. Oni četvrtkom plešu sa seoskim djevojkama. Četvrtak je, dakle, divan dan! Idem u šetnju čak do vinograda. Kad bi lovci plesali kad im padne na pamet, svi bi dani sličili jedan na drugi, i ja ne bih uopće imala odmora. Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se dan rastanka približi: Ah! reče lisica... Plakat ću. Sama si kriva, reče mali princ, nisam ti želei nikakva zla, ali ti si željela da te pripitomim... Naravno, reče lisica. Ali ti ćeš plakati! reče mali princ. Naravno, reče lisica. Znači, time ništa ne dobivaš! Dobivam, reče lisica, zbog boje žita. Zatim doda: Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatit ćeš da je tvoja jedinstvena na svijetu. Vrati se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu. Mali princ ode ponovo vidjeti ruže. Vi uopće ne sličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, rece im on. Nitko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama tisuća drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu. Ruže su se osjećale veoma nelagodno. Lijepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovjek ne može da umrijeti za vas. Naravno, običan prolaznik povjerovao bi da moja ruža sliči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavolio. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusenice (osim one dvije-tri radi leptira). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvali ili kako ponekad šuti. Zato što je to moja ruža. I on se vrati lisici: Zbogom, reče joj on... Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo... Bitno je očima nevidljivo, ponovi mali princ da bi zapamtio. Vrijeme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocjenom. Vrijeme koje sam uložio oko moje ruže... reče mali princ da bi zapamtio. Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne bi trebao zaboraviti. Ti si zauvjek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu... Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio.

Dobar dan, reče mali princ. Dobar dan, odgovori skretničar. Šta ti to radiš? upita ga mali princ. Odabiram putnike, po svežnjevima od tisuću, odgovori skretničar. Ispraćam vlakove koji ih odnose, čas na desnu stranu čas na lijevu. Jedan osvjetljeni brzi vlak, tutnjeći kao grmljavina, zatrese skretničarevu kućicu.
Prilično se žure, reče mali princ. Za čim jure? To ne zna cak ni kolovođa, rece skretničar. I zatutnja, u suprotnom pravcu, drugi osvjetljeni brzi vlak. Zar se već vračaju? upita mali princ. To nisu isti, reče skretničar. To je razmjena. Nisu bili zadovoljni tamo gdje su bili? Čovjek nikad nije zadovoljan tamo gdje je, reče skretničar. I zagrmi treći osvjetljeni brzi vlak.
Da li to oni gone one prve putnike? upita mali princ. Ne gone oni nikoga, reče skretničar. – Oni unutra spavaju ili zijevaju. Samo djeca pilje kroz prozor. Samo djeca znaju što žele, reče mali princ. Ona gube vrijeme oko jedne lutke od krpe, koja im postaje veoma važna, i ako im je neko oduzme, ona plaću... Sretni su, reče skretničar.

Dobar dan, reče mali princ. Dobar dan, reče trgovac. To je bio trgovac savršenih pilula koje gase žeđ. Čovjek proguta jednu tjedno i ne osjeća više potrebu da pije. Zašto to prodaješ? upita mali princ. To je velika ušteda u vremenu, reče trgovac. Stručnjaci su izračunali. Čovjek uštedi pedeset tri minute tjedno. A šta radi za tih pedeset tri minute? Radi što god želi... »Kada bih ja imao, reče u sebi mali princ, kad bih ja imao slobodne pedeset tri minute, uputio bih se sasvim lagano nekom izvoru...«

Bilo je to osmog dana poslije kvara koji mi se dogodio u pustinji, i dok sam slušao pricu o trgovcu ispio sam posljednji gutljaj svoje zalihe vode. Ah! rekoh malom princu, tvoje uspomene su vrlo lijepe, ali ja još nisam popravio svoj avion, a nemam više ništa za piće, i ja bih isto tako bio vrlo sretan kada bih se mogao sasvim lagano uputiti prema nekon izvoru! Moja prijateljica lija, reče mi on... Mali moj, nije više riječ o lisici! Zašto? Zato što ćemo umrijeti od žeđi... On nije razumio moju misao te mi odgovori: Dobro je što čovjek ima prijatelja, čak i kad treba umrijeti. Ja sam vrlo zadovoljan što sam imao lisicu za prijatelja... »Nije svijestan opasnosti, pomislih. On nikada nije ni gladan ni žedan. Dovoljno mu je malo sunca...« Ali on me pogleda i odgovori na moju misao: I ja sam žedan... hajdemo potražiti neki bunar... Napravih jedan umoran pokret: glupo je tražiti bunar na sreću u beskrajnoj pustinji. Ipak krenusmo. Pošto smo satima koračali, šuteci, padne noć, i zvijezde se počnu paliti. Primjećivao sam ih kao u snu, jer sam imao malu groznicu zbog žeđi. Riječi malog princa vrzmale su mi se po glavi: I ti si dakle žedan? zapitah ga. Ali on ne odgovori na moje pitanje. Reče mi jednostavno: Voda može biti dobra i za srce... Nisam razumio njegov odgovor, ali ušutih... Znao sam dobro da ga nije trebalo ispitivati. Bio je umoran. Sjedne. Sjedoh pored njega. A posle kratke šutnje, on doda: Zvijezde su lijepe, zbog jednog cvijeta kojega čovjek ne vidi... Odgovorih »naravno«, i promatrah bez riječi pješćane nabore na mjesečini. Pustinja je lijepa, doda on... I to je bila istina. Uvijek sam volio pustinju. Čovjek sjedne na neku pješćanu dinu. Ne vidi ništa. Ne čuje ništa. Pa ipak nešto svjetluca u tišini... Ono što krasi pustinju, reče mali princ, to je što se u njoj negdje skriva bunar...

Iznenada shvatih ovo tajanstveno svjetlucanje pijeska. Kad sam bio mali, stanovao sam u jednoj staroj kući, za koju se pričalo da je u njoj zakopano blago. Naravno, nitko ga nikad nije našao, a možda ga čak nije ni tražio. Ali je njime bila začarana cela kuca. Moja kuća je duboko u sebi skrivala jednu tajnu... Da, rekoh malom princu, bilo da je u pitanju kuća, zvijezde ili pustinja, ono što čini njihovu ljepotu nevidljivo je! Pošto je mali princ zaspao, uzeh ga u naručje i ponovo krenuh. Bio sam uzbuđen. Činilo mi se da nosim neko krhko blago. Izgledalo mi je čak da na Zemlji nema ničeg krhkijeg. Promatrao sam, na mjesečini to blijedo čelo, te zatvorene oči, te pramenove kose koji su lepršali na vjetru i govorio u sebi: »Ja ovdje vidim samo ljusku. Najvažnije je nevidljivo...« Kako se na njegovim poluotvorenim ustima ocrtavao osmjeh, rekoh još: »Ono što me najviše uzbuđuje kod ovog malog usnulog princa, to je njegova vjernost jednom cvijetu, to je slika jedne ruže koja zrači u njemu kao plamen lampe, čak i kada spava...« I činio mi se još krhkiji. Treba dobro čuvati lampe: najmanji vjetrić može ih ugasiti... I, idući tako, pronašao sam pred zoru bunar.

Ljudi se, reče mali princ, tiskaju po brzim vlakovima, ali ne znaju više šta traže. Onda postaju nemirni i vrte se u krugu... I doda: Ne vrijedi... Bunar do koga smo stigli nije ličio na bunare u Sahari. Saharski bunari su obične rupe iskopane u pijesku. Ovaj je ličio na seoski bunar. Ali tu nije bilo nikakvog sela i ja sam mislio da sanjam. To je neobično, rekoh malom princu, sve je spremno: čekrk, vjedro i uže... On se nasmije, dodirne uže, i pusti da se čekrk odmota. Čekrk zaškripa kao što škripi stari pjetao na krovu kad dugo nije bilo vjetra. Čuješ li, reče mali princ, mi smo probudili ovaj bunar i on pjeva... Nisam želio da se napreže: Pusti mene, rekoh mu, to je previše teško za tebe. Polako sam digao vjedro do kamene ograde. Tu sam ga snažno učvrstio. U ušima mi je još brujala pjesma čekrka, a u vodi koja je još podrhtavala vidio sam kako podrhtava sunce. Žedan sam te vode, reče mali princ, da mi da pijem... I ja sam razumio šta je tražio! Podigao sam vjedro do njegovih usana. Pio je zatvorenih očiju. Bilo je tiho kao na svečanosti. Ta voda je bila više nego hrana. Ona je proizišla iz hoda pod zvjezdama, iz pjesme čekrka, iz napora mojih ruku. Prijala je srcu kao poklon. Kad sam bio mali, svjetlost božičnjog drvca, muzika ponoćne službe, blagi osmjesi, davali su tako mom božicnjem poklonu svu njegovu čar. Ljudi sa tvoje planete, reče mali princ, uzgajaju pet tisuća ruža samo u jednom vrtu... i nisu u stanju u njima naći ono što traže... Nisu u stanju naći, odgovorih... A ipak, ono što traže, može se naći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode... Naravno, odgovorih. A mali princ doda: Ali oči su slijepe. Treba tražiti srcem. Napio sam se. Disao sam duboko. Pijesak u zoru ima boju meda. Bio sam sretan i zbog te boje meda. Zašto se morala umješati tuga... Trebaš održati svoje obećanje, reče mi tiho mali princ, koji je opet sjeo pored mene. Kakvo obećanje? Znaš i sam... brnjicu za moju ovcu... ja sam odgovoran za onaj cvijet! Izvukoh iz džepa moje nedovršene crteže. Mali princ ih spazi i reče smijući se: Tvoji baobabi nalikuju pomalo na kupus... Oh! A ja sam bio tako ponosan na baobabe! Tvoja lisica... njene uši... nalikuju pomalo na rogove... i previše su duge! On se i dalje smijao. Nepravedan si, mališa, nisam nikad ništa znao crtati osim udava izvana i iznutra. Oh! Bit će dobro! reče on, djeca razumiju. Nacrtao sam dakle brnjicu. Srce mi se steglo dok sam mu je davao: Ti imaš neke namjere za koje ja ne znam... Ali mi on ne odgovori. Samo mi reče: Znaš, moj pad na Zemlju... sutra će biti godinu dana... Zatim, prošutivši malo, doda: Pao sam tu sasvim blizu... I pocrveni. Ne razumevajući zašto, ja osjetih opet neku čudnu tugu. Ali, mi jedno pitanje pade na pamet: Znači da to nije slučajno što si se onog jutra kad sam te sreo, prije osam dana, šetao tako, sasvim sam, tisućama milja daleko od svih naselja. Vraćao si se na mjesto gdje si pao? Mali princ još više pocrveni. Ja dodah kolebajući se: Možda zbog godišnjice? Mali princ ponovo pocrveni. On nikada nije odgovarao na pitanja, ali kada čovjek pocrveni to znaci »da«, zar ne? Ah! rekoh mu ja, bojim se... Ali mi on odgovori: Ti trebaš sada raditi. Trebaš se vratiti svome stroju. Čekat ću te ovdje. Vrati se sutra uvečer... Ali to me nije umirilo. Sjetio sam se lisice. Ako čovjek dopusti da ga pripitome, može se dogoditi da zaplače...

Pored bunara nalazile su se ruševine nekog starog kamenog zida. Kad sam se vraćao s posla, sutradan uveče, opazio sam izdaleka mog malog princa kako sjedi gore na zidu, spuštenih nogu. I čuo sam ga kako govori: Ti se dakle ne sječaš? govorio je on. – Nije bilo baš ovdje! Neki glas mu je bez sumnje govorio, jer on odvrati: Da! Da! tocno u ovaj dan, ali ne na ovom mjestu... Produžio sam prema zidu. Još nikog nisam ni vidio ni čuo. Ali, mali princ ponovo odgovori: ...Naravno. Vidjet ćeš gdje počinje moj trag na pijesku. Čekaj me tamo. Doći cu noćas. Bio sam na dvadeset metara od zida i još nisam ništa vidio. Poslije kraće šutnje, mali princ opet reće: Imaš li dobrog otrova? Jesi li sigurna da se neću dugo mučiti? Stadoh, stegnutog srca, ali još uvik nisam razumio. Tada spustih pogled do podnožja zida i odskocih! Tu, ustremljena prema malom princu, nalazila se jedna od onih žutih zmija koje vas ubiju za trideset sekundi.

Preturajući po džepu da bih izvadio svoj revolver, počeh da trčim, ali na šum mojih koraka zmija polako potonu u pijesak, kao mlaz vode koji presušuje, i ne žureći se šmugnu među kamenje uz lak metalni zvuk .Stigoh do zida točno u času da prihvatim u naručje mog mališana princa, blijedog kao smrt. Što to treba značiti! Govoriš sada sa zmijama! Skinuo sam mu njegov vječiti zlatni šal. Smočio sam mu sljepoočnice i dao mu da pije. I sada se nisam usuđivao ništa više pitati. Gledao me ozbiljno i zagrlio me oko vrata. Osjećao sam kako mu srce kuca kao u ptičice koja umire pogođena iz puške. On mi reče: Radujem se što si pronašao kvar u tvom avionu. Sad se možeš vratiti kuci... Otkud znaš! Upravo sam ti želio reći da sam, iznad svakog očekivanja, uspio završiti svoj posao! On ništa ne odgovori na moje pitanje, ali doda: I ja se danas vraćam kući... Zatim reče sjetno: To je mnogo dalje... mnogo teže... Osječao sam da se događa nešto neobično. Stezao sam ga u narucje kao malo dijete, a ipak mi se činilo kao da tone pravo u neki bezdan a ja nisam u stanju ništa da učinim da ga zadržim... Imao je ozbiljan pogled, zagledan u daljinu: Imam tvoju ovcu. I imam kutiju za ovcu. I brnjicu... On se tužno osmjehne. Dugo sam čekao. Osječao sam da mu se malo-pomalo vraća toplina: Siromah mališa uplašio si se... Razumljivo je da si se uplašio! Ali on se tiho nasmije: Još više ću se plašiti večeras... Osjetih kako se ponovo ledim pred neizbježnim. I shvatih da ne mogu podnijeti misao da više nikada necu čuti taj smijeh. Za mene je on bio kao izvor u pustinji. Mali moj, želim te i dalje slušati kako se smiješ... Ali on mi reče: Ove noći, bit će godina dana. Moja zvijezda će se nalaziti tocno iznad onog mjesta gdje sam pao prošle godine... Mališa, zar ne, to je samo ružan san, ta priča o zmiji i o sastanku i o zvijezdi... Ali on ne odgovori na moje pitanje. Reče mi: Ono što je važno, to se ne vidi... Naravno... To je kao sa cvijetom. Ako voliš jedan cvijet koji se nalazi na nekoj planeti, ugodno je noću gledati u nebo. Na svim zvijezdama cvijeta cvijece. Naravno...To je kao s vodom. Ona koju si mi dao da pijem bila je kao glazba, zbog čekrka i užeta... sijećaš li se... bila je slatka. Naravno... Gledat ćeš noću zvijezde. Moja je previše mala da bih ti pokazao gdje se nalazi. Bolje je ovako. Moja zvijezda biti će za tebe jedna od zvijezda. Voljet ćeš dakle gledati sve zvijezde... Sve će one biti tvoji prijatelji. A zatim, poklonit ću ti nešto... On se opet nasmije: Ah! mali moj, kako volim tvoj osmijeh! Upravo to će biti moj poklon... bit će to kao s vodom... Šta želiš reći? Za sve ljude zvijezde ne znaće isto. Za jedne, koji putuju, zvijezde su vodiči. Za druge, one su samo male svjetiljke. Za znanstvenike, one su problemi. Za mog poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo šute. A ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema... Šta želiš reći? Kad budeš gledao nebo, noću, pošto ću ja stanovati na jednoj od njih, pošto ću se ja smijati na jednoj od njih, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš imati zvijezde koje se znaju smijati! On se i dalje smijao. A kada se utješiš (čovjek se uvijek utješi), biti će ti milo što si se sa mnom upoznao. Ostat ćeš mi uvijek prijatelj. Poželjeti ćeš da se smijješ sa mnom. Otvorit ćeš ponekad prozor, onako, iz zadovoljstva... I tvoji prijatelji bit će iznenađeni kad te vide da se smiješ gledajući u nebo. A ti ćeš im tada reči: »Da, zvijezde me uvijek zasmijavaju!« A oni će pomisliti da si lud. Ala sam ti podvalio... On se i dalje smijao. To će biti kao da sam ti dao, umjesto zvijezda, šaku praporaca koji se znaju smijati... On se još smijao. A zatim se uozbilji: Noćas... znaš... nemoj doći. Neću se odvajati od tebe. Izgledat će kao da sam bolestan... izgledat će pomalo kao da umirem. Tako je to. Nemoj doći to gledati, nema smisla... Neću se odvajati od tebe. Ali je on bio zabrinut. Kažem ti to... i zbog zmije. Ne trebai tebe ugristi... Zmije su zle. Mogu da ugristi iz zadovoljstva... Neću se odvajati od tebe. Ali nešto ga umiri: Istina, one nemaju više otrova za drugi ugriz...

Te noći nisam primjetio kad je pošao. Pobjegao je nečujno. Kada sam ga uspio stići, išao je odlučno, brzim korakom. Reče mi samo:Ah! Tu si... I uzme me za ruku. Ali se još mučio: Griješiš. Bit će ti teško. Izgledat ću kao da sam mrtav, a to neće biti istina...

Ja sam šutio. Shvaćaš. To je vrlo daleko. Ne mogu ponijeti ovo tijelo. Previše je teško. Ja sam šutio. To ce biti kao stara napuštena ljuštura. Stare ljušture nisu tužne... Ja sam šutio. On se malo obeshrabri. Ali učini još jedan napor: Biti će lijepo, znaš. I ja cu gledati zvijezde. Sve zvijezde će biti bunari sa zahrđalim čekrkom. Sve će mi zvijezde sipati da pijem... Ja sam šutio. To će biti jako zabavno! Ti ćeš imati pet stotina milijuna zvončića, a ja ću imati pet stotina milijuna izvora... I on zašuti, jer je plakao... To je tamo. Pusti me jedan korak samog. I on sjedne, jer se plašio. Zatim reče: Znaš... moja ruža... ja sam za nju odgovoran! A ona je tako slaba! Ona je tako bezazlena! Ona ima samo četiri ništavna trna da je brane od svijeta... I ja sam sjeo jer više nisam mogao stajati. On reče: Eto... To je sve... Još malo je okljevao, zatim ustane. Zakorači. Ja se nisam mogao maknuti. Bljesne žuta munja kraj njegove noge. On ostane trenutak nepomičan. Nije viknuo. Pao je polako kao što pada drvo. Nije se ništa čulo zbog pijeska.

I sada, naravno, prošlo je šest godina... Još nikada nisam pričao ovu priču. Kada su me prijatelji ponovo vidjeli, bili su jako zadovoljni što me vide živa. Bio sam tužan, ali sam im rekao: »To je od umora...« Sada sam se malo utješio. To jest ...ne sasvim. Ali znam da se on vratio na svoju planetu, jer u zoru nisam pronašao njegovo tijelo. To nije bilo tako teško tijelo... A ja volim noću slušati zvijezde. Kao pet stotina milijuna zvončića... Ali evo, događa se nešto neobično. Na brnjicu, koju sam nacrtao za malog princa, zaboravio sam staviti kožni remen! Nikada je neće moći namjestiti svojoj ovci. I ja se pitam: »Šta li se dogodilo na njegovoj planeti? Možda je ipak ovca pojela ružu...« Ponekad kažem sebi: »Naravno da nije! Mali princ zatvara svake noći svoju ružu pod stakleno zvono, i dobro pazi na svoju ovcu...« Tada sam sretan. I sve zvijezde se smiju umiljato. Ponekad opet kažem sebi: »Katkada je čovjek rastresen i to je dovoljno! Jedno veče zaboravio je stakleno zvono, ili se možda jedne noći ovca iskrala nečujno...« Tada se svi zvončići pretvaraju u suze!... Velika je to tajna. Za vas, koji isto tako volite malog princa, kao i za mene, nije nimalo svejedno da li je negdje, bogzna gdje, jedna ovca koju ne poznajemo, pojela ili nije, jednu ružu... Pogledajte nebo. Zapitajte se: Da li je ovca pojela ružu ili nije? I vidjet ćete kako se sve mijenja... I nijedna odrasla osoba neće nikada razumjeti da to ima toliko značaja!

P.S.
Mala zvijezdo, ovo je za tebe, sijaj ....